Razgovor sa Dušanom Borkovićem o bezbednosti saobraćaja
Veliku podršku projektima za bezbednost dece i mladih u saobraćaju koje realizujemo pružio je i višestruki šampion u automobilizmu, naš sugrađanin Dušan Borković. Bavljenje ekstremnim sportom gde su brzina i rizik presudni faktor za uspeh i ostvarivanje rezultata, u njegovom slučaju nije uticalo na takozvanu profesionalnu deformaciju. Naime, Dušan pored svih kvaliteta vrhunskog sportiste poseduje i visok nivo svesti o značaju bezbednog ponašanja u saobraćaju i trudi se da u privatnom životu bude dobar primer kada je reč o bezbednosti.
U nastavku teksta pročitajte intervju sa Dušanom Borkovićem na temu bezbednosti saobraćaja i saobraćajnog obrazovanja i vaspitanja.
S obzirom na činjenice da ti je brza vožnja u genima i u opisu posla, a da u saobraćaju voziš po propisima, s kojom mišlju započinješ vožnju na stazi, a sa kojom vožnju po gradu?
Kada sam na stazi uvek razmišljam o tome da budem najbolji, što ujedno znači i najbrži. Biti najbolji je prosto deo pobedničkog mentaliteta koji ima svaki vrhunski sportista i tu ne postoji nikakva dilema. Međutim, u saobraćaju je sasvim druga priča. Tamo nema druge opcije, osim bezbedne vožnje, odnosno one vožnje kojom se poštuju svi propisi, kao i uslovi na putu. Tu je jedino važno da bezbedno stignete tamo gde ste krenuli i da na tom putu ne ugrozite ni jednog drugog učesnika u saobraćaju.
Tokom vožnje po gradu, svi dolazimo u konfliktne situacije svojom ili tuđom greškom. Koje su to greške koje najčešće primećuješ kod drugih vozača i kako reaguješ na njih?
Generalno najveća i mislim najčešća greška koju vozači prave u vožnji jeste prekoračenje dozvoljene brzine u gradskoj vožnji. Imam utisak da smo dosta napredovali kada govorimo o kulturi vezivanja pojasa, ali i dalje vozači mnogo pričaju mobilnim telefonom dok voze i ono još gore- kucaju poruke. Rekao bih da je tu i trend ne davanja žmigavaca prilikom skretanja i zaustavljanja. Sve su ovo situacije koje mogu da izazovu incidente sa ozbiljnim posledicama.
Mladi vozači u Srbiji definitivno predstavljaju najrizičniju kategoriju učesnika u saobraćaju, kako objašnjavaš tu pojavu? Šta bi poručio mladim vozačima?
Mladi su i puni adrenalina i želje da se pokažu i dokažu. Brza vožnja je uzbudljiva i prirodno je da je privlačna ali takodje i opasna u saobraćaju. Moja preporuka je da odu na stazu kao što je NAVAK i da tamo voze brzo i atraktivno, a da u saobraćaju poštuju propise i ograničenja brzine.
Saobraćajno obrazovanje i vaspitanje predstavlja najefikasniju meru za poboljšanje nivoa bezbednosti saobraćaja, ali ne postoji kao zvaničan predmetni u osnovnim ni u srednjim školama. Zapravo, mladi imaju prvi susret sa saobraćajnim obrazovanjem tek u autoškolama. Koji subjekti su po tvom mišljenju odgovorni za saobraćajno obrazovanje i vaspitanje pre auto škole?
Deca u okviru pojedinih predmeta u osnovnoj školi uče neka najosnovnija pravila koja im mogu biti od koristi u saobraćaju, ali imam utisak da se ni to malo ne doživljava ozbiljno. Sa druge strane imate decu kao izuzetno ugroženu kategoriju pešaka i onda ne morate mnogo da mudrujete da vam je jasno koliko je važno da ih kontinuirano edukujemo o bezbednosti saobraćaja. Kada ste mladi mislite da sve možete i naravno da sve znate. Kada se na to doda neiskustvo, onda dobijate jednu rizičnu kategoriju. Osim edukacije u auto školama, mislim da stalnim apelima i kampanjama moramo da utičemo na mlade vozače, ali takođe mislim i da roditelji treba da shvate svu ozbiljnost situacije i da neiskusni vozači nikako ne treba da dobijaju na poklon jake i brze automobile.
Saobraćajno obrazovanje i vaspitanje je moguće implementirati u različite aktivnosti i sprovoditi na različite načine. Koje od navedenih aktivnosti bi ti kao roditelj izabrao za svoje dete?
- Učenje kroz igru na namenskim poligonima
- Učenje kroz postojeće predmete u školama
- Učenje putem online platformi
- Učenje kroz namenske pozorišne predstave
- Učenje kroz video igre i aplikacije
- Učenje korišćenjem simulatora
- Učenje kroz društvene igre i uz pomoć namenskih igračaka
Često te viđamo u kampanjama koje se tiču bezbednosti saobraćaja kako na različite načine širokoj populaciji prenosiš poruke o značaju bezbedne vožnje. Da li i na koji način utičeš na svoje bližnje (porodicu, prijatelje, kolege) da vode računa o ponašanju u saobraćaju?
Poznato je da je lični primer najbolji primer i svako ko se vozio sa mnom po gradu zna kako vozim i da sam oduvek propagirao samo bezbednu vožnju.
S obzirom da i na stazi važe određena pravila koja se tiču bezbednosti, da li možeš da nam kažeš nešto više o uticajima faktora čovek, vozilo, put i okolina na ishod jedne trke? Koji od navedenih faktora najčešće dovode do nezgode na stazi?
Automobilizam je veoma složen sport i nikada krajnji ishod ne zavisi samo od vas. Možete to posmatrati i kao jedan mehanizam pun raznih šrafova i drugih delova koji moraju funkcionisati savršeno da biste vi na stazi bili bezbedni i uz sve to ostvarili i dobar rezultat. Ono što je do automobiliste jeste maksimalna koncentrisanost na stazu i trku, bez ikakvih drugih misli i razmišljanja. Na stazi su takve brzine, da vas svaki frejm dekoncentrisanosti može koštati života. Tu je automobil koji kao i svaka druga mašina može da zakaže iz raznih razloga. Na stazi mogu biti veoma teški uslovi, od previsokih temperatura do vlažnog asfalta koji takođe utiču na bezbednost na stazi. U samoj trci učestvuje i do 30 vozača što stvara gužvu i dodatnu otežavajuću okolnost kada govorimo o bezbednosti. Mnogo je vozača koji ne poštuju ferplej pravila i to su takođe situacije koje mogu da dovedu do nezgode. Ne bih mogao da kažem koji od ovih faktora je najopasniji, pošto svaki od njih pojedinačno u datoj situaciji može biti opasan po život.
Profesionalna vožnja kojom se baviš podrazumeva određena znanja i informacije koje nisu dostupne prosečnim vozačima. Šta je to što si naučio tokom karijere, a što misliš da bi doprinelo poboljšanju kvaliteta vozača kada bi se uvelo u redovnu obuku?
Ako čovek vozi po ograničenjima nema potrebe za forsiranim kočenjima i ne dolazi do opasnih situacija. Ono što mislim da je najbitnije što ja vidim kao razliku izmedju profesionalnih vozača i vozača u saobraćaju jeste fokus. Na stazi smo uvek 100% fokusirani na vožnju i na ono što radimo, dok u saobraćaju ljudi, pogotovo ako su malo iskusniji vozači misle da ne moraju uvek da obraćaju pažnju na sve što se dešava, a to je pogrešno. U vožnji uvek moraš biti 100% fokusiran.
Profesionalna vožnja kojom se baviš takođe podrazumeva i određenu fizičku i psihičku pripremljenost i disciplinu. Koji bi odnos psihičke i fizičke pripreme po tvom mišljenju bio adekvatan?
Jednako su važne i psihička i fizička priprema.
Prosečan vozač u Srbiji retkobira automobil prema svojim stvarnim potrebama. Obično se automobil tretira kao statusni simbol. Možeš li da navedeš tri tebi najvažnije karakteristike privatnog i automobila za trke? Koji ti je dreamcar?
Privatni | Automobil za trke | |
1. | Bezbedan | Trkački automobile je moja radna mašina, ja je poštujem i volim ali sa njom radim. |
2. | Dobar za putovanje, komforan | |
3. | Da ima puno konjskih snaga – moćan |
GT2 RS – dream car 🙂